PREKRASNA OBITELJSKA PRIČA IZ BALA Mama Kristina i tata Ivica jedno su dijete posvojili, a drugo udomili
Bračni par Kristina i Ivica Britvec imaju vrlo plemenitu, toplu i velikodušnu svrhu u životu – oni su udomitelji koji djeci pružaju puno više od toplog doma, obroka i materijalne sigurnosti.
Njima je važno djeci pružiti sigurnost i ljubav te pozitivan primjer roditelja kako bi ta djeca imala dobre uzore za svoju djecu jednoga dana. Jer svi znamo – ono što naučimo u djetinjstvu uvelike utječe na naš daljnji život.
Ovo je priča o jedinoj udomiteljskoj obitelji na području Rovinjštine i šire koja nije srodnička, dakle djecu nije udomila rodbina, već potpuno nepoznati, ali nesebični ljudi.
Kristina je iz Bala, a njen muž Ivica iz Rijeke. U Bakru su živjeli dugi niz godina i djelovali u Udruzi udomitelja djece Primorsko-goranske županije DAMDOM, radili na edukacijama, pomagali novim udomiteljima i slično.
Prije tri godine preselili su se u Bale, a ispričali su nam kako je sve počelo.
“2014. godine smo počeli razmišljati da bi posvojili dijete i nakon razgovora s Centrom za socijalnu skrb u Rijeci, malo smo se preplašili. No, savjetovali su nas da bi bilo dobro da krenemo s edukacijom i procedurom za udomiteljsku obitelj”, ispričao je tata Ivica.
Dakle, prvo treba razlikovati udomljeno dijete od posvojenog. Bračni je par u Balama bogat jer imaju i jedno i drugo – Ivana koji je posvojen i Ivanu koja je udomljena.
Posvojeno dijete ima njihovo prezime i sva prava, a za udomljeno se dijete brinu budući da nema adekvatnu roditeljsku skrb, i to do trenutka kada se ponovno može vratiti svojoj biološkoj obitelji, a ako ne može, do kraja školovanja ili punoljetnosti.
“Naravno, ako se sve strane slože. Ivanin skrbnik je trenutno netko u Centru za socijalnu skrb i ja bih trebala pitati za privolu njene biološke roditelje svaki put kada Ivana recimo treba ići na izlet sa školom i slično... Ona je sada završila Osnovnu školu Jurja Dobrile u Rovinju i moram priznati da su tamo svi bili zaista susretljivi i divni prema nama”, rekla nam je mama Kristina.
Dječak Ivan došao im je na Badnjak kao božićni poklon 2015. godine, a tada je imao osam godina. Trebao je biti “samo” udomljen, odnosno s njima do trenutka kada će ga roditelji moći uzeti nazad. No, oni su preminuli, a Ivan je ostao s Kristinom i Ivicom i posvojili su ga prije pet godina.
Što biste poručili osobama koje razmišljaju o udomljavanju ili posvajanju, je li zbilja proces toliko kompliciran kao što se misli?
Kristina: Nije to baš jednostavno, jer kada ste trudni imate devet mjeseci za pripreme, znate otprilike kako će to dijete izgledati, a ovdje se morate naučiti voljeti jedni druge. Nema ljubavi na prvi pogled, ali to je nešto dugoročno i zbilja smo kliknuli!
Ivica: Proces je dosta dugotrajan. No, s Ivanom smo imali sreće i išlo je dosta jednostavno i s udomljavanjem i s posvajanjem, a to ovisi o situaciji u kojoj se dijete nalazi. Možda je to još uvijek sve nešto jednostavnije u Rijeci nego što je to u Istri, ali mislim da s nedavnim osnivanjem Tima za udomiteljstvo Županijske službe Istarske županije Hrvatskog zavoda za socijalni rad, stvari idu na bolje.
I njihov sin Ivan ispričao nam je kako se osjećao u udomiteljskoj obitelji prije Kristine i Ivice. “Bilo mi je lijepo. Bio sam jako povezan s njihovom kćeri Ivom, s kojom se i dan-danas čujem, a u kontaktu sam i sa biološkom sestrom”, rekao nam je ovaj nasmijani 16-godišnjak.
Mama Kristina ističe kako je dolazak kod njih sigurno Ivanu bio stresniji nego njima.
“Bio je puno hrabriji od nas. Mi smo možda samo malo prilagodili svoj život njegovom dolasku, no on je u jednom danu morao promijeniti krevet, ljude oko sebe, novu školu, nove prijatelje...
I onda je sam nakon nekoliko mjeseci predložio da ga posvojimo! Rekao je: ‘Ja sam se umorio od hodanja posvuda i ja sam odlučio da si ti moj tata, a ti moja mama!’. Volimo s djecom iskreno i otvoreno razgovarati o svemu, a ovo je vrlo bitno osobito jer se odnosi na njih direktno i među nama je najvažnije povjerenje”, ispričala je za IstraIN Kristina Britvec.
14-godišnja Ivana je, pak, nepunih godinu dana kod ove udomiteljske obitelji i priznaje, na početku nije ovdje htjela ostati.
“Bilo mi je teško promijeniti okruženje, prije sam bila u Dječjem domu u Crikvenici i tamo sam ipak imala neke prijatelje... Nakon nekog vremena sam ipak shvatila da sam ovdje u dobrim rukama i da će mi tu biti baš lijepo”, kaže Ivana.
Dvije obitelji
Posebnost toga što udomljena djeca zapravo imaju dvije obitelji, onu udomiteljsku i onu matičnu ili biološku, jest u tome što je onda bogatstvo još veće. Udomitelji iz Bala naglašavaju kako im je važno da se Ivana osjeća potpuno jednako tretirano kao i Ivan koji je posvojen te da im je važno dati im ljubav, sigurnost, sidro i mjesto kojemu se uvijek mogu vratiti.
“Na kraju djeci udomiteljska obitelj postane broj jedan, a biološka broj dva. Svaka obitelj ima svoje probleme i poteškoće i važno nam je i prenijeti na našu djecu da je do nekih stvari u životu moralo doći i da ne smiju mrziti svoju biološku obitelj koja je imala nekih poteškoća. Obitelj je obitelj”, ističe tata Ivica.
Razgovor kojeg smo u toplini ovog posebnog doma u Balama proveli s ovim predivnim ljudima, teško je opisati. Iako su ih ponekad ljudi čudno gledali jer nisu razumjeli poantu udomiteljske obitelji niti što to znači, često su utjecali pozitivno na druge i približili mnogima važnost toga da se djetetu uljepša život i/ili djetinjstvo.
U Rijeci su držali brojne edukacije, bili potpora drugim udomiteljima, a nadaju se i kako će se to razviti i u Istri. Kažu kako su administracija i birokracija poprilično nelogične i iscrpljujuće.
No, kažu kako nema veće sreće i osjećaja ispunjenosti kada su njihova djeca sretna, a Kristina ističe: “Uvijek gledamo kako olakšati djeci, da im bude lijepo, da ne osjete samo negativne emocije, nego da se osjećaju kao i druga djeca”.
Za kraj ćemo pokazati Ivanovo pismo majci Kristini kojoj suze na oči navru svaki put kad ga vidi, a kaže: “Svaki dan smo zahvalni što imamo tako divnu djecu! Da sam rodila Ivana i da sam ga birala, ne bi mogla bolje odabrati!”.